Sjecanja...zaboravljena....ili ipak ne?!

Secanje je smesna lupa koja sitne stvari uvelicava...

23.08.2008.

Srce cupka, al' misao okleva...Ceka da se stvari same dese

Sad stvarno nemam kome ovo da ispricam, ne znam kako da to objasnim da bi neko i pokusao to da shvati...Desavalo se mnogo toga, ali jos uvijek se i ON desava...Nekad pozelim da jednostavno ON sebi nadje nekog, ili da ja nekog pronadjem i onda se opet pokajem i nekako mi bude glupo i od same pomisli na to...
Ali, nije to samo to...
Pojavio se ipak NEKO, i taj NEKO ima sve ono sto ja ne bih htjela...Pa recimo da nam je jedina zajednicka stvar sto voli Balasevica, ne onoliko kao ja, naravno... Ne znam sto, ali cini mi se da bih mogla provesti sate i sate pricajuci s njim...Pa ne znam da postoji jedna stvar oko koje bi se slozili, i meni je upravo to zanimljivo...Zamislite situaciju, da se s nekim tako zustro prepirete, da ga ubijedite u neki svoj stav i dok je njemu zanimljivo on vam na sve nacine to onemogucava a kad mu dosadi, samo prekine tu prici u nesto drugo pocne...Ima on nekog svog sarma, nesto ima...

06.04.2008.

Nista lakse nego sebe slagati...

Desilo se mnogo toga, bilo, traje jos uvijek a nesto se vec naziva proslim vremenom...
ON i ja se vec nazivamo proslim vremenom... No, kako je sve u mom zivotu pomalo neuobicajeno u odnosu na druge ljude tako ja s NJIM jednako provodim vrijeme, vise ga volim i naravno nadam se da ce se neka prosla vremena vratit...Pomalo je to sve cudno i neobjasnjivo...

                                                   ***

Razboli se i on (moj tata)... To vec traje nekih 40-ak dana... Situacija je i previse ozbiljna... Bezosjecajna nisam, ali me stvarno to ne pogadja onoliko koliko bi trebalo... Ravnodusna nisam, ali ne i previse zabrinuta... Nismo mi nikad imali izgradjen neki odnos, par rijeci dnevno, finansijska podrska i to je to...

Ne znam ni sto bih pisala, a i nemam neke volje...

15.03.2008.

Vratila se...

Vratih se ja opet...Morala....

Za trenutak pomislih da sam nasla stvarnu osobu kojoj mogu pricat moje brodolome, potpuno razgolitit moju licnost ali ipak shvatih da je to nemoguce... Shvata On mnogo toga, razumije, ali jedan od mojih skorijih brodoloma je vezan za Njega pa je neprilicno da to Njemu pricam...
Do nekog skorog pisanja...




Usamljeni galeb iznad mora osrednjih....

25.11.2007.

Naprosto se tuga desi...

Ne razumijes ti to...
Znas, bile bi dovoljne samo te dvije rijeci, ne hrpa bespotrebnih...
Proslo je i mnogo vremena otkad sam ih zadnji put cula, ali onako da si  imao potrebu da ih kazes i pritom da si ih mislio, ne iz navike po nekom sablonu na svakom rastanku to brzo izgovorit i nestat u mrak...
Dva puta sam nas bila dovela do raskrsnice, otvorila nam oci i spasila nas...
Ljudi se umore valjda jedni od drugih...
Izgleda da smo i mi opet...
Sad trebam opet ja skinut poveze s ociju i spasiti nas od brodoloma...
Nije to  ni lako dragi moj...
Mozda se i spasimo...

              ***


"Volim te" odzvanja negdje daleko...
Ocekivah da ce se i veceras ukazat u tom pisamcetu na mom displeju
Valjda su ocekivanja stvorena da se ne ispune...
Tako  ja dobih cak 2 pisamceta s hrpom kliseiziranih zelja...
"Sretan rodjendan i bla bla bla..."
Da ipak ne nedostaje nesto?

Btw. Ja zelim drukcije nas, one stare...
Zelim i one tvoja "dosadna" pisamca koja su me nekad toliko iritirala...
"Pozelio sam te se" nekoliko  puta na dan, samo je to pristizalo...
Vise ne...
Zeljela sam veceras samo jedno "Volim te"...


Sretan mi rodjendan!

16.11.2007.

Pao snijeg...

U mom malom gradicu jos jucer je pao snijeg... Poprilicno iznenada... Mozda medju rijetkima ali ja sam mu se stvarno obradovala... Ali ovaj snijeg sa sobom bar meni donese i neka tuzna sjecanja...
Bila je to zima, sa puno snijega i mnogo hladna...Uostalom par god. unazad svaka zima je bila takva, duga, snijezna i hladna...
Nas tri (mama, moja sestra i ja) vec smo nekako i bile navikle na odsustvo muskog clana nase porodice...
Mama je radila u jednoj lokalnoj pekari, kao prodavac i istovremeno vlasnik te pekare, pa cak i pekar po potrebi...
Naime, njena sestra je bila vlasnik ali nakon sto  je ona dobila drugo zaposlenje,moja mama je preuzela na sebe za nju i preveliku odgovornost...
Ona se svim silama trudila da nama obezbijedi neki dostojan zivot, pa tako da je nekad morala cak i trecu smjenu raditi...
Sjecam se tih noci... U 23 h navecer nas tri polako, necujno bi se iskradi iz stana i do pekare... Ipak nije trebalo da nas vide komsije, jer moja mama je bila isuvise ponosna da bi priznala da joj je tesko ili  da dozvoli da ju drugi ljudi sazalijevaju...
Kako smo moja sestra i ja bile jos uvijek nedovoljno odrasle da bi nas ostavljala same nocu, mi smo bile njeni vjerni saputnici...I dok bi ona obavljaj svoj posao moja sestra i ja bi spavale na dvjema stolicama...
Kako su bile hladne te veceri i kako sam ih mrzila... Upravo kad je meni vrijeme spavanja, moramo ici, tamo na neudobnim stolicama malo spavam i kad se nekako i priviknem moram ponovo napolje na nesnosljivu hladnocu...
Ali i to je proslo i sada je samo jedno u nizu od sjecanja koje samo zima moze probudit...

11.11.2007.

Izgubim se...nekad se i vratim

Nekad...jednu vecer odlucila sam da napravim ovaj blog s ciljem da tu napisem stvari koje ne mogu nekim ljudima reci ili napisat na blogu koji je poznat sirem krugu ljudi u kojem se ja krecem...
Nekako sam i zaboravila na ovaj blog, ali opet se vracam...
Privatna poruka koja sam dobila na ovom blogu podstakla me da malo pisem i o sebi, da vas upoznam sa mnom...
Podaci uneseni u moj profil nisu posve netacni, svi oni imaju neke veze sa mnom na ovaj ili onaj nacin...
JA...
sad vec skoro devetnaestogodisnje bice koje zivot bas i nije mazio,ali ipak trudim se da tuga sto manje gostuje u mom zivotu mada ce cest gost biti na ovom blogu, jer ipak samo ovdje mogu o njoj pisat posve iskreno...
Vjerovatno najsretniji period mog djetinjstva bio je onaj u ratu...kojeg apsurda...ali je stvarno tako...
Poslije rata upisase me u 1. razred i vec prvi dan mi osta upamcen po kasnjenju u skolu(tatinom krivicom) i dosta grubom svadjom mojih roditelja zbog toga...S ove vremenske distance gledano moje kasnjenje i nije bio razlog svadje,ali o tom kasnije...
To je bila njihova prva svadja koje se ja sjecam...
Vremenom su one postajale  sve cesce i bas u tom razdoblju u mom zivotu pojavi se jedna jako fina ljubazna teta, prijateljica mojih roditelja a koja je radila s mojim tatom...Ona je bila stalni gost kod nas i nebrojeno puta bi osvanula sjedeci s mojom mamom...Naravno i mi smo njih posjecivali,nju i njenu kci...Muz joj je nestao za vrijeme rata i jos ni danas ga nisu pronasli...

Negdje pred kraj mog prvog razreda,blago receno moj svijet se okrenuo naopacke...
Jednog dana, umjesto jutarnjeg subotnjeg pozdrava i dorucka koji bi obicno okupio moje porodicu oko stola, doceka me uplakana mama...
"Znas tata nas je ostavio...izgovori kroz suze...
Naravno da nisam razumjela, ali zaplakah i ja...
"Sto? Kad? (noc prije on nije nocio u stanu, imao je nekog posla oko posla koji je u to vrijeme pokrenuo i koji je bio razlog njegovog sve cesceg odsustva iz kuce...)
"Nije nas on ostavio, ja sam trazila da ode..." Sjecas se xxxx(izgovorila je ime tatine prijateljice s posla)? Sinoc je njoj bilo oprostajno i njih dvoje su zagrljeni plesali i tako sam ih i zatekla...

Mala carsija, price se brzo rasire ali najkasnije dodju do onog do koga treba...Tako i moja mama posljednja sazna i "dobronamjerni" ljudi joj pruzise informacije kako da se i uvjeri u tacnost dobivenih informacija...To oprostajno vece nije bilo za njih dvoje, oni se mozda ni danas nisu rastali, ona je samo preselila u drugi grad i promijenila posao...
Tako dalje, tacnije naredne 4 god nas tri (moja mama,sestra i ja) smo se vise ili manje uspjesno borile sa zivotnim nedacama...
O tome neki naredni put...

18.08.2007.

Neko to od gore vidi sve, povlaci te konce, igra se...

"Nece se to nama desiti"..."Ma daj Boga ti kao da bi nesto nas dvije moglo razdvojiti"...
Ipak jest...

"Imas ti mozda siljalo?¨" -simpatcna djevojka crne kovrcave kose obrati mi se treceg dana u 5. razredu... I tako je sve pocelo...
Nakon toga su uslijedili visesatni razgovori na tel., izlasci , nocivanje...Klupa koju smo dijelile u osnovnoj a kasnije i u srednjoj skoli do 3. razreda je stalno bila na meti nastavnika/profesora...
Prve suze nakon prvog bolnog prekida prolivene su bile u njenom zagrljaju, nakon smrti jedne veoma drage osobe utjeha dodje opet iz njenog zagrljaja...
Odrastanjem ljudi se pocinju malo i mijenjat, okolnosti ih malo izmjene...Pojavise se novi ljudi, nova interesovanja...
Svadje nije bilo, cak ni ruznih rijeci upucenih...samo miran razlaz svako na svoju stranu...

"Znas stvarno ne mogu bez tebe..."- glasio je sms upucen njoj...
"Znam, desava mi se isto...Da popricamo sutra u skoli?"

Pricala je imala pozitivan ishod...ali ne i ponovno vracanje na staro...
Njeno mjesto u zajednickoj klupi u 3. razredu je bilo prazno, mozda i u 4. bude...

"Znas nisam imala, niti imam boljeg prijatelja od tebe"...rekla je prije par dana na jednoj od sve cescih kafa na kojoj se sastanu kad ugrabe vremena jedna za drugu...ipak svaka ima sad svoj zivot, nove ljude oko sebe...
 Medjutim i sad jos uvijek najbolje ponzaju jedna drugu bez obzira na sve, i dalje kad se vide pohrle da ispricaju sva desavanja koja su se desila od proslog susreta...


"Postavi na svoje mesto svako dobro, zlo još pre - sve vide oči sudbine.

15.08.2007.

Pustih suzu...

Za prvi pisani trag ne moradoh zaronit  duboko u zbirku sjecanja...ono je staro samo par sati...
Sinoc se odlucih pobunit sutnjom,znala sam da ce On shvatit da nesto nije u redu i tako izrazih svoje negodovanje zbog toga sto nas dvoje nismo sami izlasli citava 3 mjeseca (slagala sam, da bi bilo ucinkovitije) i naidjoh na razumijevanje, Njegovo...Tako da smo veceras trebali izici sami,ili ipak ne? On ima prijatelja (i moj je prijatelj) koji je toliko sebican da nista osim sebe i ne vidi tako da nam se pridruzio i veceras kao i prethodnih dva mjeseca i kad nas je napokon ostavio na miru ja sam morala opet negodovat...Pa sto nema vise smisla,nema!!! Cinjenica je da zelimo izlazit s nasim, mojim i Njegovim prijateljima ali svi osim doticnog prijatelja razumiju da mi trebamo bar jednu noc sami izici... Nakon njegovog odlaska poce nasa prepirka i neka bezveze svadja, da bi se meni jedna suza iskrala i poskliznula niz moje lice ali ne zbog Njega...

On: Znas da ti ne volim vidjet tugu u ocima...
Ona:Pa i to ima svojih prednosti, ne mozes uvijek biti sretan...
On: Tuga nema prednosti...vjeruj bio sam mnogo puta tuzan i znam...i sad se desi da ne mogu zaspat zbog nekih stvari
Ona: Sjecam se samo jedne veceri kad sam bila toliko shrvana i uplasena da nisam mogla zaspat da bi na kraju u odjeci i sjedeci zaspala...i tu se suza iskrade...


Ona i On su najbolji prijatelji, i pored toga 10 mjeseci su vezi...
Ona ima svoje tajne, ima ih i On...
Ona ne zna njegove tajne ni On njene...ali oboje nose dio tuge koju ce mozda i podijelit jedno s drugim...
Ona ce svoju podijelit sa strancima, ne zbog sazaljenja ili popularnosti vec... "Tuga lepse zvuci kad se otpeva..."


Sjecanja...zaboravljena....ili ipak ne?!
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Poslednja nevesta

Naposletku
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za tocak brsljan ne hvata...
Zalud izguzvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledecem bregu...
Okopnice moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuska" u snegu...

Razbicu gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tecem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da bas ne umem novce brojati...
I da je Nista sve sto nudim...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brosic sto se tesko pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...

Redas po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez ziga...
Pazi... To je bajka sto ti pada na pamet...
Fali ti bas ovaj cigan?

Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krosanja...
Sve su slicne u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Cemu suze lepa zeno?

Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je sesir satra pomicna...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obicna...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5088

Powered by Blogger.ba